Antiumjetnost

 

Umjetnikovo sranje (tal.: Merda d'artista) umjetničko je djelo talijanskog umjetnika Piera Manzonija iz 1961. koje se sastoji od 90 limenki navodno napunjenih s 30 grama izmeta. Jedan od njegovih prijatelja, Enrico Baj, rekao je da su limenke čin provokativnog ismijavanja svijeta umjetnosti, umjetnika i umjetničke kritike

Antiumjetnost (protuumjetnost) izraz je koji se slobodno primjenjuje na skup koncepata i stavova koji odbacuju prethodne definicije umjetnosti i propituju umjetnost općenito. Sasvim paradoksalno, antiumjetnost ima tendenciju propitivati i to odbacivati sa stajališta same umjetnosti.[1]

Izraz je povezan s dadaističkim pokretom i općenito se prihvaća da se može pripisati Marcelu Duchampu prije Prvoga svjetskog rata oko 1914. kada se počeo koristiti pronađenim predmetima kao umjetnošću. Rabi se za opisivanje revolucionarnih umjetničkih oblika. Pojam su kasnije upotrijebili konceptualni umjetnici 1960-ih kako bi opisali rad onih koji su tvrdili da su se potpuno povukli iz prakse umjetnosti, to jest iz proizvodnje djela koja se mogu prodati.[2][3]

Izraz antiumjetnosti može, ali i ne mora, imati tradicionalni oblik ili ispunjavati kriterije da se definira kao umjetničko djelo prema konvencionalnim standardima.[4][5] Antiumjetnička djela mogu izraziti kategoričko odbijanje uporabe konvencionalnih kriterija kao sredstva definiranja što umjetnost jest, a što nije. Antiumjetnici mogu u potpunosti odbaciti konvencionalne umjetničke standarde[6] ili usredotočiti svoju kritiku samo na određene aspekte umjetnosti, kao što su tržište umjetninama i visoka umjetnost. Neka antiumjetnička djela mogu odbaciti individualizam u umjetnosti,[7][8] dok druga mogu odbaciti univerzalnost kao prihvaćeni čimbenik u umjetnosti. Osim toga, neki oblici antiumjetnosti u potpunosti odbacuju umjetnost ili odbacuju ideju da je umjetnost zasebno područje ili specijalizacija.[9] Antiumjetnici također mogu odbaciti umjetnost gledajući na nju kao na ugnjetavanje dijela stanovništva.[10]

Antiumjetnička umjetnička djela mogu izražavati neslaganje s općeprihvaćenim mišljenjem da postoji odvojenost između umjetnosti i života. Mogu se zapitkivati postoji li umjetnost zapravo..[11]

Antiumjetnost je nazvana paradoksalnim neologizmom[12] s obzirom na to da je njezino očito suprotstavljanje umjetnosti promatrano u skladu s temeljnim načelima umjetnosti 20. stoljeća ili moderne umjetnosti, posebice umjetničkih pokreta koji su svjesno težili transgresiji tradicije ili institucija.[13] Međutim, sama antiumjetnost nije poseban umjetnički pokret. To bi obično bilo naznačeno duljinom vremena koje se proteže – dulje od onoga koje obično pokrivaju umjetnički pokreti. Međutim, određeni umjetnički pokreti opisuju se kao antiumjetnost. Dadaistički pokret općenito se smatra prvim pokretom protiv umjetnosti. Kaže se da je sam izraz antiumjetnost skovao dadaist Marcel Duchamp oko 1914., a njegovi readymadesi citirani su kao rani primjeri antiumjetničkih predmeta. Theodor W. Adorno u Estetskoj teoriji (1970.) izjavio je da je ...čak i ukidanje umjetnosti u znak poštovanja prema umjetnosti jer ozbiljno shvaća umjetničku tvrdnju o istini.[14]

Antiumjetnost se danas općenito prihvaća u svijetu umjetnosti kao umjetnost iako neki još uvijek odbijaju Duchampove ready-mades držati umjetničkim, primjerice stuckistička grupa umjetnika[2] koji su antiantiumjetnici.[15][16]

  1. David Graver. The aesthetics of disturbance: anti-art in avant-garde drama. University of Michigan Press, 1995., str. 7.
  2. a b Tate. Anti-art. Tate (engleski). Pristupljeno 18. siječnja 2024.
  3. The 20th century art book. Phaidon press. London. 1996. ISBN 978-0-7148-3542-6
  4. Paul N. Humble. Anti-Art and the Concept of Art. u: A companion to art theory. Urednici: Paul Smith and Carolyn Wilde, Wiley-Blackwell, 2002., str. 246.
  5. Martin Puchner. Poetry of the revolution: Marx, manifestos, and the avant-gardes. Princeton University Press, 2006., str. 226.
  6. Kathryn Atwood. The Triumph of Anti-Art: Conceptual and Performance Art in the Formation of Post-Modernism. Afterimage, 1. rujna 2006.
  7. Peter Bürger Theory of the Avant-Garde. Trans. Michael Shaw. Minneapolis: Minnesota. 1984., str. 51
  8. Strategies of Fame by An Paenhuysen. web.archive.org. 26. rujna 2008. Inačica izvorne stranice arhivirana 26. rujna 2008. Pristupljeno 18. siječnja 2024.
  9. Sadie Plant: The most radical gesture: the Situationist International in a postmodern age. Taylor & Francis, 1992., str. 40.
  10. Philosopher Roger Taylor on why art is an enemy of the people. www.stewarthomesociety.org. Pristupljeno 18. siječnja 2024.
  11. Paul N. Humble. Anti-Art and the Concept of Art. U: A companion to art theory. Urednici: Paul Smith and Carolyn Wilde, Wiley-Blackwell, 2002., str. 244.
  12. The Lights Go On and Off - WHAT ART IS Online, February 2002. www.aristos.org. Pristupljeno 18. siječnja 2024.
  13. Hudson, Jane. Art History and Anti-Art - Jane Hudson - Berkshire Fine Arts. www.berkshirefinearts.com. Pristupljeno 18. siječnja 2024.
  14. Adorno, T.W. (1970.): Aesthetic Theory. Continuum International Publishing Group. str. 43. ISBN 978-0485300901
  15. In bed with Tracey, Sarah ... and Ron. The Guardian (engleski). 20. travnja 2003. ISSN 0261-3077. Pristupljeno 18. siječnja 2024.
  16. Artnet News: MORE FLACK FOR THE KIMBELL. www.artnet.com. Pristupljeno 18. siječnja 2024.

© MMXXIII Rich X Search. We shall prevail. All rights reserved. Rich X Search